Alien She

I am she,she is me.

13.04.2010.

.

.

07.04.2010.

Tu tu i tu.Nije tu,vec tu.

Cigare. Tu.
Knjiga. Tu.
Knjiga biologije. Tu.
Muzika. Tu.
Soba kao da je 'debeli djecacic' pao u nju. Tu.
Besana noc. Stize.

06.04.2010.

Say something sweet,to make me feel like this.

Još jedna neprospavana noć.
Šoljica kafe i cigara za dobro jutro.
Gužvam činjenice i bacam ih u lila korpu za smeće.
Ovaj put ću da obojim monotoniju oko sebe kistom promjene.
Ključ od neprospavanih noći ću da izgubim.Ne vraćam se više.
To nisam bila ja.
To je bio izgubljeni osmijeh pobjegao sa tvojih usana.
I lažem kad kažem da mi nije stalo.




    

03.04.2010.

and you'll think you're happy

Kurt,volim te.
Samo tebe,jedinog tebe.
Hvala ti,jos jednom.
Samo si ti znao ono sto i ja.
I sada to znas.


31.03.2010.

Same shit every day

Ne odgovaraju mi danasnje boje jer nisu u skladu sa mojim osjecanjima. Ustvari,nisu u skladu sa monotonijom koja se krije u meni. Jos uvijek nisam primjetila to proljece i ako su prvi cvjetovi behara vec odavno na granama. Proljetne kise su vec pocele,ja ih ne osjetim.
Ovo proljece me podsjeca na proljece od prije 3 godine.
Boje su iste,previse ih je da bi se poklopile sa mojom monotonijom.
___________________________________________________________________________

Vucem mokre noge po asfaltu i udisem miris prve proljetne kise. Oko ociju se naziru crni krugovi od razmazane sminke. Kosa je vec odavno mokra i bezivotno pada preko moga lica. Oko mene je sve tako veselo za razliku od mene.Cini se,kao da ce sve ove boje da me progutaju.Opirem se sve brzim koracima i pokusavam ne misliti na tebe.Ne mogu se zaliti,predstava je bila veoma lijepa i dirljiva ali je trajala suvise kratko. A znala sam da ce joj doci kraj,valjda nisam htjela to sebi da priznam ali sad sam to priznala realnosti koji mi mase sa druge strane ulice.Gutam proslost i nikako ne mogu da je svarim.
___________________________________________________________________________

Pokusavam se osmjehnuti proljecu ali ne zelim da do bude ironicno tako da ipak odustajem od toga.Pogledom trazim nesto,ali ne znam sta.Cudno je kako mi je poznato nesto u zraku. Nesto sto sam vec osjetila,vidjela i cula.Da,pa naravno.Sve je isto kao prije 3 godine.Sve,samo sto ovaj put ne gutam i ne pokusavam svariti njega.Starija sam i puno pametnija,moglo bi se reci.Sve je toliko isto a u isto vrijeme toliko drugacije.Nevjerovatno.Zaista.

Ova monotonija me ubija.
Zbogom Maju,vidimo se dogodine.

30.03.2010.

It was just a dream,was it?

Nalazim se u prostoriji punoj ljudi sa laznim osmjehom na licu. Dim cigara ispunjava svaki kutak i jedva da vidim obrise tijela oko sebe.Cuje se grohotni smijeh nekoga tamo u pozadini.Krenem i ja da se osmjehnem ali shvatam da bi to bilo ironicno samo po sebi.Sjedam za sank i narucujem si pivo.Dim cigara mi rastura pluca dok ga sa nekom ironijom uvlacim u sebe.Gledam oko sebe pokusavajuci shvatiti sta to ima posebno veceras tu.Casa ispred mene mi se cini poluprazna dok me ubjedjuju da je polupuna.Ja i ne vjerujem.Ne vjerujem ljudima,uvijek tvrde da znaju sve.Ali ne znaju oni nista,apsolutno nista.Muzika mi nekako ne prija,brutal death metal mi se nikada nije previse svidjao.Ona mi govori da izdrzim jos samo malo.Pitam je da li ja nesto cekam za sto ne znam.Odgovori mi da je vrijeme.
Zatvaram oci jer mi je dim cigara zavrsio upravo u ocima.Trljam ih poput djeteta zaboravljajuci da imam maskaru na trepavicama.Lagano otvaram oci dok neke 'suze' klize niz obraze od silnog trljanja i maskare u njima.Nesto nije uredu.
Sada sam sama,vise nema ljudi nasminkanih ironicnim smijehom i zajedljivim ocima.Cak je i zrak najednom veoma cist i ispred mene vise nije sank.Sada je ispred mene velika litica ispod koje je ponor progutao,cini mi se,sve sto me okruzivalo.
       Nadam se da si spremna.
Cupam kosu nadajuci se da cu je otjerati iz sebe dok se ona samo smije,onim istim grohotnim smijehom.Ali ona se ne smije ironicno,ona se smije sa nekom zlobom.Kunem se da sam bila sposobna ubiti je u tome trenutku,ali znam da bi to ubilo i mene pa sam odustala.
Veoma tihi koraci su mi se priblizavali i najednom su me necije ruke obgrlile.Zatvorila sam oci udisuci miris bica iza sebe.Napravila sam korak prema ponoru ali su me ruke povukle nazad.
Otvorila sam oci i pokusavala ih naviknuti na svjetlo.Sve oko mene bijase bijelo i beskonacno.Cak nisam vidjela ono na cemu stojim,ali sam bila sigurna da stojim.Ili ne? Necije ruke su me drzale cvrsto oko struka i necija brada je odmarala na mome ramenu.Stajala sam sam tako ukoceno bojeci se okrenuti i pogledati to bice u oci.
Pokazala sam strahu zube i okrenula se ostajuci skamenjenog pogleda uprtog u tebe.
Ti.

    Da draga moja,shvacas li sada sto ti je ciniti?
Ostavi me na miru,kunem ti se ubit cu te.
    Ne mozes ubiti nesto sto je u tebi zar ne?
Mogu,vjeruj mi da mogu.Moug ubiti i tebe i sebe.Makar ces tada izaci iz moje glave.
   Ne draga moja,i tada cu pratiti tvoju dusu kamo god ona krenula.

Vidio si kiseo izraz moga lica,primjetio si ga.Okrenuo si me ka sebi i poljubio u celo.



...Budim se tesko udisuci i izdisuci kao da mi je dijafragma otkazala.Brisem svoje mokro celo i zahvaljujem samoj sebi sto je to bio samo san.Ili ipak nije?

25.03.2010.

Why do I look like I care?

Zeljela bih da ti zapisem par rijeci,onih iskrenih. Da ih potom podebljam olovkom nade i srece,umotam u kovertu vjecnosti i posaljem daleko u neki Svemir gdje bi 'vise sile' uslisile moje zelje za tebe.

Voljela bih da veceras mogu prste da provucem kroz tvoju kosu,da te natjeram da se osjecas voljenim pogledom punim mrznje. Voljela bih da veceras mogu da dopustim nosnicama da te udahnu prije n'o sto se oproste od svoga cula.

Pomislila bih kako bi bajno bilo da se u ovome trenutku nalazim duboko u tvome narucju,daleko od svakoga zla.Pomislila bih kako bi se sigurno osjecala kada bi me tvoje ruke branile o njih,od ljudi,od sjete.

Zamislila bih sebe,tebe,njih.

Zeljela bih,voljela bih,pomislila bih,zamislila bih...
                                      kada bih imala prava na tebe.
                             A nemam ga,zar se ne sjecas?


21.03.2010.

I stay away.

Koliko je daleko potrebno otici da bih se udaljila od same pomisli na tebe?
Samo mi reci.
Koliko miliona kilometara,drugi kontinent,ili cak druga planeta?
Samo mi reci,ja cu da odem i da se drzim daleko.
Veoma daleko.
Znam da nije potrebna sva ta daljina da bih pobjegla od tebe.
Sve sto je potrebno je da ti budes dovoljno daleko.
Dolazim u iskusenje da te izbrisem,tek tako.
Isto tako znam,da mi ni to nije ni u najmanju ruku potrebno.
I eto,pitam se onda,sta bih ja sada trebala da radim.
Ne znam odgovor,ali znam sta cu da uradim.
Oprostit cu se s tobom,otici nekuda daleko,ali i dalje blizu tebe.
Bit cu tu,ali u isto vrijeme daleko.
Bit cu ti blizu,iskljucivo fizicki.
Bit ces mi blizu,iskljucivo fizicki.
                     

19.03.2010.

The drugs don't work.

Visoko na nekome nasem Nebu vidim samu sebe. Vidim sunce u mjesecu i mjesec u suncu. Pokusaj dotaknuti to sunce i taj mjesec.
Neces uspjeti,mojom krivicom.
Postavit cu ih tako visoko,na neko nedokucivo Nebo.
A ti si tako mali naspram njega.
Slobodnu liniju nacrtas pogresno.
Lezi i zatvori oci.
Vidis li i dalje to sunce i taj mjesec,vidis li ono nase Nebo?
Isarano nesigurnoscu,strahom i sjetom.
Zapitaj se zivis li potpuno sam u tom konfuznom paradoksu.
Pronadji odgovore na vlastito pitanje o zivotu.Barem pokusaj.
Znas da neces uspjeti,ali zasto posustati?
Reci mi,kako je to biti slomljen iznutra.
Pricaj mi price,o nepostojecoj ljubavi,o pticama,o Nebu.
Pricaj mi,ja cu te pazljivo slusati.
Gledat cu u tebe kao dijete i praviti se da ne znam.
U tome trenutku necu znati nista vise osim da pripadam nekome drugome ti i da ti pripadas nekome drugome ja.
Pricaj mi a ja cu razmisljati o nepripadanju,mene tebi i tebe meni.
Pricaj mi jer te slusam.
Zadivljeno pratim pokrete tvojih usana dok mi pokusavas predociti sliku iz pogresne bajke,skovane ljudskim grijehom.
Pratim tvoj pogled u praznu sliku crnila na zidu.
Pitam se da li vidis isto sto i ja.
Pitam se da li razmisljas o istom nepripadanju i pripadanju.
Pitam se da li uopste razmisljas ili si duboko u svojoj prici.
Ali tvoja prica je toliko monotona i uoicajena i previse ispunjena metaforom.
Da li znas da mi metafora nikada nije bila draga u tudjim ustima?
Naravno da ne znas,ti nista ne znas.
Ne znas sebe pa kako bi onda znao mene?
Hajde jos jednom,pokusaj nas oboje pronaci u nekome drugome Mi,pokusaj jos jednom zagrebati ispod povrsine.
Mozda jednoga dana,zagrebes dovoljno duboko i pronadjes neko novo Mi koje ce bas tada izbljedjeti i postati neko staro Mi.

          

15.03.2010.

Sve veze su popucale,ljudi se spremaju i odlaze.Nitko za nas više ne mari.Tu su se najhrabriji usrali.

Gadi mi se sama pomisao na ljude.
Evo bas danas,citam o tom nekom momku koji je snimao kako njegov Pit izvlaci zivot iz nekog Tornjaka.Citam,gledam i pitam sta je njemu u glavi.Pitam se da li je on uopste covjek.Pa naravno da jeste.Mi ljudi smo takvi,ne mislimo o drugim bicima,nije nam vazno sta drugi osjeca.Ali eto,takvi smo kakvi smo.Promjene nece biti u skorije vrijeme.Zapravo kada bi doslo do promjene,to bi znacilo da bi citav ljudski rod trebao biti istrebljen.Eto,tim momcima sto su uzivali gledati krv izazvanu svojom dosadom,zelim sve najgore sto ih moze snaci.Kada bi se mene pitalo,ne bi ih osudila na smrtnu kaznu,ne bi ih dozivotno strpala u zatvore.Ne.To je previse blaga kazna.O sta bih im ja radila.Mucila bi ih,sve dok zadnji atom njihovog zivota ne bi istrunuo.Mucila bi ih polako,bas kao sto su oni mucili te jadne zivotinje.Kidala bih im nokat po nokat,prst po prst.Lomila bih im koscicu po koscicu.Nisu ni svjesni sta bih sve bila u stanju da im uradim.A kako bih samo uzivala,toga tek niko nije svjestan.Uzivala bih na isti nacin na koji su oni uzivali gledajuci kako zivotinje izdisu,kako pate.Vratila bih im duplo.Eto iz tog razloga ja volim osvetu.Osveta je majka oprosta.Upravo zbog toga,oprostila bih im kada bi izdahnuli zadnji put.
Citam dalje,te stranice crne hronike svakodnovno su sve vece i vece.
Zbog takvih,zbog te crne hronike,Sarajevo dobi losu reputaciju.Izgubi se njegov sjaj u prasini tih losih nas.Kada bi samo drugi znali da ovdje ima i boljih,tek onda bi Sarajevo bilo sto je nekada bilo.Mogla bih sada da pisem,da pametujem.Mogla bih da pricam price,ali neka.Ostavit cu zadnje rijeci o ovoj temi svome najdrazem F.O.B.u.

         Svijet će pričati u dogledno vrijeme,o novom filmskom festivalu.Zaboravit će se Sarajevo i događaji na balkanu.Slobodni narodi normalno žive,stare pobjede još uvjek se slave.Nitko ne želi novi rat,a nuklearni centri i dalje se grade!

Kiša nije padala već dugo vremena,ništa nije novo u duši ovog grada.Hodam i posrćem pun prezira i nemira,ništa nije novo u duši ovog grada.Preživjeti u predgrađu sjebane provincije,htjeo bi da bude al' i nije neki bed.Navikneš se na dosadu i nove generacije,stari frend radi novi bend.Uvijek sve isto je,u gradu pored obale.Vjetar nosi sjećanje.Lovci na vjetrenjače traže nove podvige,da ih ne zaborave.Furam se da nije uvijek sve najbolje a ne radim baš ništa samo kradem dane bogu.Klinci nam se smiju da nismo više pankeri,oni što su snifali sad prodaju drogu.Mlade mame misle da su zajebane a pod ruku drže svog života grešku.Briga me za osjećaje, pobjede i poraze i dalje dobro, dobro držim cestu.




Veceras osjecam bujicu rijeci kako navire iz mene,pa ce ovo da bude nesto duzi post,sto je neobicno za mene.Inace voli kratke postove na jednu temu.

Naucih iskljuciti osjecaje,tek tako.Svatih da je tako najbolje.Ne osjecam,jednostavno uzivam u dimu cigare.Imam te svoje poroke koje volim.Taj prokleti alkohol,te cigare i to dvoje,grunge i pank.Pa nek' izvoli,onaj ko ima sta da kaze,ja volim svoje poroke.Uz njih se osjecam sigurno,osjecaje prema njima ne moram iskljucivati.Znam da me nece povrijediti,psihicki.Znam da mi ne zele zlo.E pa sada,izvolite i recite kako su svi moji poroci zlo.Neka su,zlo su.Zlu i pripadam,valjda sam i ja onda zla.

Prirastao mi srcu moj F.O.B . Htjela bih toliko njihovih tekstova da podijelim ovdje,ali jednostavno ne znma da li imam prostora.Prirasli mi srcu,ti pametni stihovi sto imaju znacenje,sto imaju sta da kazu.Ne svidja mi se nova muzika,taj prokleti nju vejv svega i svacega.Ta muzika je tako prazna,tako beznacajna.Ti stihovi nemaju osjecaje,ti rime jednostvno nista ne znace.Gledam te nase nove zvijezde,svjetske.Gledam tu Rihannu i co. pa mi ih nekako zao.Zao mi je vecine.Zao mi je one starice sto je danas sjedila u tramvaju,praznih i suznih ociju,sto se tresla kao prut.Zao mi je onog djecacica sto je danas na ulici prosio bosih nogu,za jednu jebeni kiflu.Zao mi je velikana,sto ne znaju sta bi od para.Zao mi je nase vlade,sto lazu ljude,sto lazu sebe da su bolji,da su dobri.Ali nicega mi nije zao,koliko i pomisao gdje ova muzika dovraga ide.

Noćas sam gledao u nebo,zvijezde su padale nemilice.Vidio sam oblake, vidio mjesec,nisam vidio tvoje lice.Zaželio sam noćas hiljadu želja,sjetio se svake stare priče,u zraku osjetio miris nemira,miris krvi i ničega više.Sve što si probala nije kao dosad.Svi tvoji snovi su kao u pijesku trag.Ja sam prolaznik bez stanice,za mene ne vrijede vrijeme i granice.Iz dlana si mi pročitala 7 kg. sreće dok život je rekao drugačije,sunce i nebo, i mjesec u slivniku,da ću uvijek biti u gubitku.I opet će sunce ponovno da svane,niz modri asfalt spušta se zora.Poput trena nestat' će noći a vjetar donosi mirise mora.I opet će sunce ponovno da svane,poput trena nestat' će noći.Vjetar raznosi naše riječi,a ja nikad neću vidjeti tvoje oči.

Pa eto,to bi bilo to.Izgubih se medju ovim stihovima po ko zna koji put.


Stariji postovi